Ovo je priča o načinu proživljavanja trenutaka u kojima boli gubitak – nedostajanje.
Priča o procesu koji je svakom životu zajamčen. Svakom gubitku zajednički.
Smrti roditelja.
Priču počinjem s ružičnjakom koji je zasađen prije 40 godina.
Živjeli smo u velikom stanu kojem je pripadalo i dvorište s velikim vrtom. Kao sva djeca toga doba, provodili smo jako puno vremena u obližnjem parku ili vrtu. Sjećam se vrta u dvorištu zgrade, kojeg su moji roditelji zajedno uređivali. Mi, starija djeca morali smo imali svoje alatke. Vrt je bio više radni prostor, nego prostor igre. Bilo je svega, baš kao što svaki vrt ima. Redovi, gredica ravna i jednake širine, po 2 za peršin i bijeli luk, 3 za blitvu, 4 za mrkvu, salatu, ciklu, rajčicu s drvenim štapovima i crveni luk. Poseban dio bio je samo za krumpir. Na kraju, prostor za našu kolibu od kartonskih kutija. Na sredini dvorišta stol i 2 klupe. Za ovim stolom bi odrasli od proljeća do jeseni pili kavu i pričali priče odraslih, a mi, djeca, bili bismo u parku tek kad bi zadaće one školske i u vrtu bile završene. Ceremonija druženja za stolom nikada nije započinjala prije redovitog obilaska vrta i usporedbi brzine rasta zasađenog, natapanja, nametnika i svih ostalih vrtlarskih priča. Hladovinu su pravili: lješnjak, višnja, jabuka, šljiva (na kojoj je bila dječja ljuljačka) i borovi… Postojao je i konop koji je povezivao sva stabla, koji je uvijek bio važan samom svojom svrhom, druženjem s kvačicama, čistim mirisavim rubljem i vjetrom. Dva dugačka drvena štapa, koja osim što su pridržavala konop, ponekad služila nama djecu za igru. Uspomenu na njih nosim na vrhu glave kao ožiljak, na mjestu bez kose.
Posebno mjesto su zauzimale ruže koje je moj otac zasadio. One su predstavljale finu granicu između trave i vrta sa zasađenim povrćem. Uvijek su bile pune cvijeta, žute, bijele i nježne roze boje. Mama je uživala u njima, napravivši ružičnjak. Na mnogim fotografijama iz tog dijela života imam vazu punu ruža iz vrta. Nitko od gostiju ili susjeda nije izašao iz vrta, a da nije dobio par reznica ruža od mojih roditelja.
Tata je volio mamu, nas i ruže na drugačiji način. Dugo nisam razumjela odakle mu toliko ljubavi prema prirodi i ljudima uopće. Rano je ostao bez oca i nije odrastao uz majku. Njegova je rečenica: “Pogledajte, djeco, kako je prekrasna naša Zlatna dolina!”, a tako je osjećao i govorio za more, planine, rijeke, drveće… i naše ruže. Bio je jednostavno zaljubljen u život i sve oko sebe. Kako je to naučio? Možda gubitkom, kroz zahvalnost?!
Njegov život je stao s navršenih 45 godina u automobilskoj nesreći. Mama je bila u 40.-toj, a mi, nas četvoro djece, školarci.
Kako smo nastavili, kako su tekli ti dani?
To su trenuci kada život ide dalje bez obzira na tragediju koja nas je zadesila. Mama je preuzela odgovornost i presložila sve prioritete. Sahranila je tatu u njegovom omiljenom mjestu na svijetu, Brezik. Na spomenik, koji je odmah dala izraditi, do tatinog imena uklesano je i njezino. Nakon godinu dana preselila je sve nas u kuću koja je bila tatin san, a koja nije bila gotova. U isti taj Brezik. Preseljene su i ruže.
Svi smo naučili živjeti s pitanjem «zašto?», koje nema odgovora. Bolje smo se počeli suočavati sa životnim udarcima, naročito s gubicima svake vrste. Život je postao nešto što se ne podrazumijeva. Kod mene se razvio osjećaj prepoznavanja i prihvaćanja tuge, kao univerzalne reakcije na gubitak, koja pogađa sve ljude. Razumijevanje koliko je tuga bolna i stresna, ali isto tako i prirodna, normalna i nužna. Baš kao disanje, postala je dio mene, dio nas.
Mama je 32 godine živjela sa suočavanjem. Sama. Nikada je nisam vidjela uplakanu ili da vrišti, da nešto ne zna ili nema stav. Samo sam znala da joj nije lako. Uvijek je postajao neki dio nje, poseban prostor mira, teško vidljiv okom. Tatina slika i mala kristalna vazica s ružom je bila uvijek tu. Mi, djeca, postali smo odrasli ljudi, naši domovi i naša djeca su joj bila uvijek svijetla točka, no najradije bi uvijek bila u svome.
U njezin život su počele stizati teške dijagnoze uz kemoterapije. I tako 22 godine. Slušala je i cijenila svoje liječnike, prihvatila svaki njihov prijedlog i terapiju, a uvela je još i vlastitu. Prepoznatljiva radost i volja za životom bila je očita svaki puta kada bi grlila djecu svoju djece, molila, otišla u svoj vrt, bavila se okućnicom ili ružama. Obožavala je pripremati i servirati urode, pakirati paketiće iz svog vrta za nas, kad bismo odlazili doma. Radosti koje je dijelila uvijek bi bile uz pokoju reznicu ruže.
Prava umjetnost malih koraka u životu dovela ju je do 72. godine života.
Živjela je 22 godine s odlukom da je svaki novi dan prilika. Bez velike drame, samo prisutnošću i vjerom. “Bit će sve dobro!”. Nikada se nije žalila koliko je boli, pa tako i tih dana odlaska.
Od cijelog vremena bolovanja, samo je neko kratko vrijeme provela u bolnici. To je bilo nešto za ‘kao jako bolesne’, a ona sebe tako nikada nije doživljavala. Njezina podrška zdravstvenom sistemu je bila na način – uvijek ima bolesnijih i mlađih od nje. Završila je u bolnici – zbog srca – 5 tjedana, a otpuštena iz bolnice u terminalnoj fazi 4 tjedna prije svoje smrti. Tumor kostiju i još 12 dijagnoza u 22 godine su iscrpile sve medicinske mogućnosti, ali i njezino fizičko tijelo. Njezina zadaća na ovome svijetu bila je obavljena.
Dugo godina sam živjela sa sviješću da će i ona umrijeti. Pomisao na to bi mi svaki puta bila toliko bolna, da sam se bojala takvih misli. Sve dok nisam mogla čuti srcem: “Bit će sve dobro!”, nisam joj se mogla približiti. Strah je pomalo nestajao, a naša blizina ispunila bi se mirom, ljubavi i povjerenjem.
Nitko nas ne uči kako se pripremiti za proces koji slijedi. Mamu na umiranje i nas na prisustvo smrti. Kako odlazak učiniti što mirnijim i dostojanstvenijim?
Moja pitanja su bila jasna, a odgovori su samo stizali. Podrška i informacije sa svih strana. Jedna od njih bila je i ulje ruže. Ništa nisam propitivala, kapnula sam par kapi u difuzer koji se nalazio u prostoru u kojem smo boravili.
Prostor se vrlo brzo natopio vibracijom dostojanstva i dobrostivosti. Spoj empatije, ljubavi i dodira duša ispunio je prostor i vrijeme, a sve u zagrljaju.
Trenutak mira, ljubavi, davanja i primanja bez zadrške, s punim povjerenjem.
Sve mi je bilo jasnije, vrijeme za pozvati svećenika i ljude koji su joj značili da se pozdrave s njom. Opet, bilo je tu i jasnoća da život treba ići svojim tokom za sve one koji ovaj tren nisu mogli biti fizički uz nas. Svoju samoregulaciju s preplavljivanjem tugom odradila bih tako da bih izašla nakratko iz prostora, iz kuće, klekla na travu, spojila se dlanovima sa zemljom, vrištala i isplakala se. Oslobodila bih ogroman prostor da mogu disati i nastaviti dalje. Dotad, nikada prije nisam činila ništa slično. Slično sam napravila nakon potresa, vrišteći u jastuk, paralizirana strahom, a onda nedjeljni ručak bio je na vrijeme dakle bila sam funkcionalna.
Kako je vrijeme teklo, mama je sve više vremena spavala, manje se mogla kretati, manje jesti, manje komunicirati. Sve važne fizičke i fiziološke funkcije služile su je gotovo do samog kraja. Pričale smo jako puno posljednjih godina o svemu, a sada mi je samo bilo važno da joj ponovno izgovaram koliko je volim, koliko je svi volimo, te zahvalim za sve što nam je u životu dala i pružila, za silnu borbu za sebe i sve nas. Cijelo vrijeme je bila mirna, smiješila se i kimala glavom, što je značilo: “Bit će sve dobro.”. Spavale smo skupa, držeći se za ruke, a moj je glavni strah bio da ću zaspati, a ona umrijeti. Dani i sati su prolazili, a njezin prelazak u drugu dimenziju bio je toliko stvaran. Dematerijalizacija. Jedan dan je skupila tijelo u fetus položaj i pitala: “Kada će ovo prestati? Mogu li biti gusjenica?”. Držala sam je u naručju, kao što je i ona mene, i odgovorila: “Mama, slobodna si, možeš biti što god želiš!”. Vjerujem da su nam spoznaje o vlastitom tijelu i duhu, kao i povjerenje stvoreno u životu, dale sigurnost i mir u tom trenutku.
Vjerujem da je dio mene otišao zajedno s njom. Taj put ostvario je trag mirisa ruže.
Tek u procesu žalovanja osvijestila sam silnu poveznicu i trag između tate i mama, a sada i mame i mene. Spoznajem da u svakoj tuzi možemo zasaditi cvijet. Moj je ruža. Raste tako da svaki put kad osjetim tugu, bol nedostajanja mojih roditelja, osamim se, zapalim lampicu i s par kapljica ružinog ulja putujem u drugu dimenziju i ne vraćam se dok ne osjetim mir i zahvalnost svakom stanicom.
1. je godišnjica mamine smrti. Moj način življenja s tugom je razgovarati i pisati o tome, suočiti se i zagrliti je.
Ako ste možda osjetili nešto, ako su vam se otvorila neka nova pitanja čitajući ovaj tekst, sigurno idete u susret sličnom iskustvu susreta s tugom.
Moj prijedlog je:
nemojte ništa čekati, pokažite namjeru, pokušajte izgraditi i ojačati povjerenje i svijest, dostojanstvo i dobrostivost, mir i ljubav, sve su to dijelovi nas koji ne pripadaju samo životu nego i smrti.
Ako trebate podršku, tu sam!
Grlim vas, Ivana
“Ruža je naša lijepa pratilja kroz stoljeća i stoljeća povijesti. Padom Rimskog Carstva raskošne su se i miri¬ sne ruže povukle iz svjetovnog života u zatvorene samostanske vrtove u kojima su njegovane zbog simboličke veze s Djevicom Marijom. S vremenom je ruža pronašla svoje mjesto i u dvorskim vrtovima, mjestima susreta vitezova i dama; tada je utkana u trubadursku poeziju i postala pojmom uzvišenih osjećaja. Približavanjem modernog doba, ruža sve više postaje simbolom zemaljske ljubavi i ljepote, ali ostaje najpoznatiji i najcjenjeniji cvijet koji uvijek iznova oduševljava u svim prilikama.
Alkemičari su ružu nazivali flos sapientiae, cvijet mudrosti, a svoje rasprave ružama mudraca. Većina tih ruža ima 7 latica, a svaka je evocirala jednu kovinu ili jednu radnju alkemičarskog djela. U alkemijskom tajnom jeziku često je prisutan Crveni kralj i Bijela kraljica. Njihovo sjedinjenje izražava se simbolom ruže. Ružu također nalazimo i u tarot karti koja prikazuje Smrt, gdje je ruža simbol vječne obnove pojavnog svijeta.
Kao simbol tajne, ruža je uz križ glavni simbol tajnih društava, posebno Reda Ruže i Križa, Rozenkrojcera, kojima križ simbolizira ljudsko tijelo, a ruža individualno razvijanje svijesti. Za Angelusa Silesiusa, njemačkog mistika i pjesnika iz XVII. stoljeća, ruža je slika duše.
Ulje ruže je tajni i dragocjeni sastojak koji utjelovljuje njezinu istinsku prirodu. Destilacijom ružinih latica vodenom parom dobiva se 0,025% eteriènog ulja, što znaèi da je za 1 kg ulja potrebno 4 tone ružinih latica. Latice rascvjetanih ruža sakupljaju se samo rano ujutro i moraju biti podvrgnute destilaciji u roku od 24 sata – zato je ružino eterièno ulje vrlo dragocjeno i èesto se krivotvori. Zapisano je da je provincija Faristan izmeðu 810. i 817. godine državnoj blagajni u Bagdadu plaæala godišnji porez od 30000 boca ružine vodice (koja je u to vrijeme bila cjenjenija od eteriènog ulja). Faristan je u to vrijeme ružinu vodicu izvozio u Kinu, Indiju, Jemen, Egipat i Španjolsku.”
Ružino eterično ulje savršeno je umirujuće i tonizirajuće sredstvo kod različitih tegoba (snižava krvni tlak i regulira rad srca), blagotvorno je za jetru, što su spominjali još i kineski medicinari, a korisno je i kod tretmana plućnih bolesti. Za pravo ružino eterično ulje se da je “najsigurnije od svih ljekovitih sredstava.”- Martina Popović Novosel
U Zagrebu, 1.5.2020.
Ivana Matak, Shiatsu praktičarka
Odgovori