Život između polariteta
Jeste li se ikad zapitali zašto se život događa između polariteta?
Zašto sve što postoji za nas ima svoju suprotnost?
Zašto se stalno odlučujemo između stvari, bića, pojava…?
Gdje počinje i koji dio nas definira razliku, crtu ili granicu između da ili ne, između života ili smrti?
Danas trošimo najviše energije za odluke koje donosimo za svako naše djelo, za svaku riječ… Donijeti odluku znači povući granicu između nečeg što prihvaćamo i što odbacujemo. Željeti nešto znači povući granicu između ugodnih i neugodnih stvari, a zatim težiti onim ugodnim. Držati se neke ideje znače povući liniju između koncepta za koji smatramo da je istinit, i onog za koji osjećamo da je lažan, pa ga otpuštamo.
Primijetite da su sve prostorne dimenzije suprotne: gore je suprotno od dolje, unutra je suprotno od vani, visoko je suprotno niskom, dugo je suprotno kratkom, sjever je nasuprot jugu, veliko je nasuprot malog, lijevo je suprotno desnom…mir je suprotnost ratu, sloboda je suprotnost ropstvu. Lako je primijetiti da su sve stvari koje smatramo ozbiljnima i važnima jedna polovica para suprotnosti, dio prostora između polariteta.
Dobro je suprotnost zlu, život je suprotnost smrti, zadovoljstvo je suprotno boli, tuga je suprotnost radosti, tišina je nasuprot buci….
Na isti se način naši sustavi vrijednosti uvijek izražavaju pojmovima suprotnosti: uspjeh je suprotan neuspjehu, lijepo je suprotno ružnom, jako je suprotno slabom, pametan nasuprot glupom. Čini se kao da je naš svijet jedna ogromna skupina suprotnosti. Ta je činjenica toliko prisutna da je gotovo ne vrijedi spominjati, živimo normalno između polariteta.
Čini se da priroda ne zna ništa o ovom svijetu suprotnosti i o polaritetima u kojima ljudi žive. Istina i laž ne žive u prirodi mrava, vuka, zeca, planktona…. ni moralno i nemoralno drveće, šume, livade…. ni pravi i krivi oceani, mora, rijeke, jezera ili izvori. U prirodi nema ni traga etičnim i neetičnim planinama, oblacima, kišama….
Ne postoje čak ni stvari poput lijepe i ružne, pametne ili glupe vrste – barem ne za Prirodu, jer joj je zadovoljstvo stvarati sve vrste. Priroda se nikad ne ispričava, očito zato što priroda ne zna za suprotnosti. Priroda ne prepoznaje ono što ljudi nazivaju “pogreškom”.
Postoje velike i male ribe, velika i mala stabla, zrela i nezrela jabuka. Međutim, to im nije problem, nemaju glavobolje zbog toga i ne stavlja ih u poziciju ,,između,,. Moguće je da postoje vješti i nespretni mravi, orlovi, slonovi … čini se da ih to ne zanima. Mravi, orlovi i slonovi jednostavno ne pate od kompleksa inferiornosti. Priroda uživa u različitosti raznovrsnog.
Slično tome, postoji život i smrt u svijetu prirode, ali sve to nije toliko zastrašujuće kao u svijetu ljudi. Vrlo staru životinju ne ubija sama činjenica da će uskoro uginuti. Samo će se mirno povući, sklupčati se pod kojim drvetom i skončati. Smrtno bolestan slavuj, smješten na grani, promatrajući zalazak sunca, s posljednjom zrakom svjetlosti zatvori oči zadnji put i padne na zemlju bez puno drame.
Priroda je inteligentnija nego što mislimo, ona je inteligentnija nego što uopće možemo zamisliti. Priroda je stvorila čovjeka, pa i mozak, kojim se ponosimo kao jednim od najinteligentnijih alata u Univerzumu. Kakvi smo mi junaci?!
Možemo li nešto naučiti od Prirode? Kapacitet za različito, npr.
Samo smo dio. Zar ne?
Možda da za početak promatramo sve te razlike bez osuda, davanja pažnje i energije.
Krenite od svog tijela. Osjećate li da ste u tijelu, ili samo da imate tijelo?
Osjećate li emocije ili imate emocije?
Jesu li vaše riječi, misli i ideje jedina stvarnost?
Živite li u svijetu riječi, misli i ideja kao da je to jedini stvarni svijet?
Ako ste zapeli s odgovorima, ako ne osjećate svoje tijelo ili je ono bolno, ako prepoznajete svoje emocije samo kada vas preplavljuju, ako su pojedine riječi, misli i ideje previše za vaš sistem – idite u Prirodu i promatrajte. Dođite na Shiastu tretman, promatrajte svoje kapacitete za različito… za početak svoje tijelo.
Grlim, Ivana