Pozivnica u trenutak u RODITELJSTVO
Roditeljstvo se ne podrazumijeva, već ponavlja.
Svaka generacija nosi teret one prije i svaka generacija misli da radi drugačije, da neće ponoviti greške svojih roditelja.
Ali kako možemo raditi drugačije ako ne znamo što radimo pogrešno?
Imamo društvo u kojem pedesetogodišnjaci još uvijek lažu svoje roditelje jednako kao i sebe i svijet, da su sretni, a zapravo lagano umiru iznutra zajedno sa svojim snovima. Četrdesetogodišnjake koji dokazuju svoju moć i hrabrost time što svoje roditelje imaju u 24 satnom angažmanu, na dovoljno dugom lancu, jer potomstvo je tu, pa traži slugu i psa. Tridesetogodišnjake u svojim dječjim sobama, sada okrečenim u crno, zapetljani u žice s najvećom snagom i brzinom za on-line svijet, bez osjećaja za snagu i brzinu u rukama i nogama za ovaj. Dvadesetogodišnjake pred Kineskim zidom koji im zidaju njihovi nesigurni roditelji otkad su se rodili. Desetogodišnjake s više dijagnoza nego zajedničkih, obiteljskih slika u cijelom stanu …. i oni najmanji, koji gledaju i vide, vrište i opiru se nevidljivom lancu.
Kako bi bilo kada ne bi podrazumijevali?
Što bi se desilo kada bi svi roditelji pustili nevidljivi lanac, kada im roditeljstvo ne bi bilo jedini smisao i svrha? Ili što bi se dogodilo, kada bi saznali, da na kraju svakog lanca postoji kompas i da tome služi lanac?
Da li bi znali pogledati u njega i krenuti dalje, da li bi imali dovoljno snage i hrabrosti?
Hrabrost za kraj i snagu za novi početak… jer roditeljstvo ima svoj kraj.
Ne kraj ljubavi. Ne kraj brige. Već kraj uloge u kojoj smo centar njihovog života.
To je možda najhrabrija stvar koju roditelj može učiniti – stati sa strane dok dijete pada, griješi, uči. Gledati kako živi svoj život, ne naš san o njihovom životu.
Ali koliko roditelja zapravo to radi? Koliko ih svjesno pušta?
Što vidim iz svojih cipela sada, kada sam ih pustila?
Vidim pravi smisao i svrhu roditeljstva.
Djeca ne trebaju savršene roditelje.
Oni trebaju roditelje koji su dovoljno dobro.
Oni trebaju ljude koji će biti tu i biti dobro.
Dovoljno prisutni.
Dovoljno iskreni.
Dovoljno hrabri da priznaju greške.
Dovoljno mudri da traže pomoć.
I dovoljno jaki da puste jer znaju da su svoju misiju roditeljstva obavili srcem, tijelom i dušom i dali im ono neprocjenjivo – kompas koji vodi kući.
Takav kompas ne možete kupiti. Možete ga samo utisnuti – svakim danom prisutnosti, svakim činom vlastite dobrote i nježnosti, svakim trenutkom kada birate njih umjesto svog ega.
Kompas koji vodi kući – u njih same.
Ne u vas. Ne u vaša očekivanja. Ne u vaše strahove koji postaju njihovi zidovi.
Kući – gdje mogu disati. Gdje znaju tko su. Gdje osjećaju da su dovoljno slobodni.
Ako sumnjate – propustili ste.
Ako sumnjate u svoju djecu – to znači da niste položili test.
Jer vaša sumnja postaje njihov unutarnji kritičar. Vaša osuda postaje njihov glas koji govori “Nisam dovoljno dobar.”
I onda dolaze k meni i drugima po podršku i pomoć – u razgovorima o anksioznosti, depresiji, osjećaju nedovoljnosti i nevidljivosti – noseći glasove roditelja kao vlastite misli.
Ako bih mogla, rekla bih svima: ,,Vaša djeca vas ne trebaju kao heroje. Trebaju vas kao ljude.,,
Ljude koji griješe i priznaju. Ljude koji plaču i dijele. Ljude koji traže pomoć kada im je teško.
Jer tako ih učite da je u redu biti ljudsko biće.
A kad im dajete masku savršenstva – učite ih da se sakriju. Da se pretvaraju. Da ne traže pomoć jer “trebaju biti jaki”.
Pobrinite se za sebe. Jer kada ste vi dobro i prisutni, imate sve što vašoj djeci treba.
To nije sebičnost. To je mudrost.
Jer ne možete dati iz prazne šalice, to sad znate, zar ne?
I možda je to ono što roditeljstvo zaista jest – ne žrtvovanje sebe za djecu, već punjenje vlastite šalice da biste mogli dijeliti iz obilja, ne iz oskudice.
Ako trebate podršku,
znate gdje sam.
Grlim, Ivana
Fotografije: privatna arhiva
Odgovori