Prihvati izazov
Fb igra koja je preplavila profile, da se rašire drugačije slike, dala mi je cijeli jedan dan osjećaj zahvalnosti. Sudjelovala sam na drugačiji način i odmah poželjela napraviti više. Objavila sam sliku koja je nastala 1977. godine, na prvi dan škole mog starijeg brata. Na slici on i ja. On spreman, u stavu mirno, s torbom na leđima. Zaklopio je oči prije nego što je napravio korak. Ja nemam još 4 godine i u njegovim sam hlačama. Držimo se za ruke i on je moj cijeli svijet. Volim ga i čekam. Čekam da krenemo jer moj brat već zna čitati i pisati i bio je spreman… a kako je to mogao znati? Kako sam ja to mogla znati?
Ovdje počinje prihvaćanje.
Ovdje postoji odgovornost.
Ovdje postoji izazov i zdravlje.
Zar nije uvijek i većinom tako? Zapravo smo zdravi i dobro smo.
Zar upravo to nije život? Dar, punina izazova, a mi zdravi i spremni.
Čudimo li se svojim izborima ili smo zaboravili da smo zdravi i spremni?
Zašto strahujemo? Da smo 1 od 10, od 100, od 500, od 1000000… čega, danas Corone, do jučer srčanog udara, dijabetesa, karcinoma…?
Naravno da smo i uznemireni, stresirani, izolirani, protrešeni na 5.5 po Richteru… ali smo i dobro. Dobro smo i zdravi smo! Dobro smo jer prihvaćamo. Zdravi smo jer smo odgovorni. Prihvaćamo da trenutno stanje (:::) nalaže da ostanemo doma zbog Corona virusa i minimaliziramo kretanje.
Preuzimamo odgovornost za sebe i druge. Zdravlje je moj izbor, svaki dan, pa tako i ovaj.
A izazov?
Vjerujem da je za svakoga od nas različit, ali u jednome je za sve nas sada i isti. Nemojte zaboraviti da uvijek imamo pravo na izbor!
Sada nitko ne može reći da nema vremena. Izazov je biti sam i napraviti sve što nisam, što uvijek zaostaje, zbog čega uvijek imam osjećaj da kasnim, spremiti, dovršiti, prerezati, odvojiti, odložiti, zaboraviti na sve ono što je činilo svakodnevicu i pokušati se dovesti u red/ravnotežu/sklad i mir.
Izazov je biti sam sa sobom, izdvojiti vrijeme za sebe i ući u promatranje. U redu je priznati si nemoć, usamljenost, izoliranost, strah, ciničnost, sebičnost , očaj, pa čak patnju i bol. Da, i to sam ja!!! Plakanje i vrištanje u jastuk su dopušteni! Dopustiti sebi priznati svako stanje sa suosjećanjem i blagošću, kao priliku za promjenu i preobrazbu. Sve te alate imamo u sebi, ali smo ih zaboravili koristiti ili ne želimo prihvatiti odgovornost. Halo, zdravi smo!
Sjetite se teksta s početka priče i bio je spreman… a kako je to mogao znati? Kako sam ja to mogla znati?
Nakon 40 godina znam da su mi svi moji izazovi podarili zdravlje, duboki unutrašnji mir, život s manje straha i patnje, više jasnoće i suosjećanja, bliskosti i zajedništva. Sve skupa dalo mi je više izbora, veću slobodu, osjećaj smisla i cjelovitosti.
Evo mog izazova za vas:
1. Za sve vas koji ste imali u rukama svoje rane fotografije
U odnosu na vašu postavljenu fotografiju, sjetite se koliko puta smo prihvatili izazov, preuzeli odgovornosti, ulogu, odnos… svoj dar života punili strašću hrabro. Znaš li koji su tvoji najveći darovi danas, živiš li ih? Što je za tebe zdravlje? Što su tvoji izbori? Kako živiš svoju strast?
2. Gdje se vidite za godinu dana?
Ukoliko vam je to teško vizualizirati, pokušajte prvo s laganim disanjem. Udahnite duboko i uđite što dublje u svoj smiso, zažmirite i idite po lenti svojeg vremena, pokušajte osjetiti kako se krećete kroz vrijeme… i život je upravo onakav kakav ste oduvijek željeli.
Što je isto kao prije? Što se promijenilo? Što je novo? Kakvi su ljudi oko vas? Kako se vi osjećate? Kako izgledate? Što radite? Kako izgleda društvo i svijet oko vas? Što su vam glavne orijentacije, preokupacije?
Dobro sam!
Mogu otvoriti oči i napraviti privi korak!
Možeš i ti! Ako se bojiš, u redu je. Uvijek postoji netko tko te može i želi držati za ruku.
To je prvi korak!
Vidimo se uskoro na Shiatsu tretmanu.
Grlim vas snažno, Ivana