Ovaj tekst posvećujem svim svojim klijentima (i onima koji će to tek postati) koji su došli bez ikakvih zdravstvenih problema, ali s jasnom vizijom o nedostatku nečeg neopipljivog, a tako ljudskog.
Postoje signali tijela koji dolaze kao pitanja. Ona se probijaju i dolaze sve glasnije i glasnije u našu realnost. To nisu pitanja koja čujemo iz vanjskog svijeta od drugih ljudi. To su pitanja koja čujemo iz svoje nutrine. Ona traže našu pažnju, žele nam biti važna i žele da ih volimo.
Kako izgledaju, kako se manifestiraju i kako zvuče kada se izgovaraju?
Možda može pomoći da krenemo s pitanjima koja se najčešće pojavljuju.
Možemo li živjeti bez pripadanja i ljubavi, pažnje, bliskosti, poštovanja, slobode izražavanja i samoostvarenja?
Jesu li sve ove pojave u realitetu doista samo potrebe s kojima dolazimo na ovaj svijet da bi život imao smisao?
Pravo pitanje je – kako ih i da li ih uopće prepoznajemo?
Potreba je osjećaj da nam nešto nedostaje i čežnja da se taj nedostatak namiri. Kako vam to zvuči?
Potrebe da nas vole, da se osjećamo sigurno, nježni su prema nam i prihvaćaju nas, one su s kojima dolazimo na ovaj svijet. U kojoj mjeri i na koji način su namirene u našem najranijem djetinjstvu, ovisit će o našem doživljaju svijeta. Kako smo sve to komunicirali? Putem svih osjetila naravno.
Ukoliko smo imali sreće da su naši roditelji bili zrele i stabilne osobe, osobe koju su znale voljeti i pružale tu ljubav, s lakoćom prihvaćale i svijet doživljavale kao sigurno mjesto, utjecali su na naš najraniji razvoj tako da smo i mi usvojili ovakav obrazac/program: „ Svijet je sigurno mjesto, u kojem mogu voljeti i biti voljen, prihvatiti i biti prihvaćen…“.
Suprotan obrazac nastaje i potvrđuje se kada su naši roditelji bili nepredvidivi i nesigurni, kažnjavali nas fizički i emocionalno, stalnim učvršćivanjem jedne od uloga, a najčešće uloge žrtve koja traži od djeteta da je razumije i doživi. Uvjerenje da nismo dovoljno dobri i vrijedni ljubavi, da svijet nije sigurno mjesto, da je opasno voljeti ili biti voljen, prihvaćati i biti prihvaćen, postaje uteg s kojim se živi, a koji bitno utječe na kvalitetu života i odnosa.
Mi koji smo odrastali s braćom i sestrama znamo i imamo iskustvo dijeljenja. Tada bi se sve dijelilo, kroz istu odjeću je prolazilo nekoliko generacija, dijelili su se kreveti, sobe, pisaći stol, ormari, bojice, knjige, ploče, kazete, prijatelji, škola, aktivnosti i na sve to se još uvijek našao netko tko je znao pitati „Koga voliš više? Mamu ili tatu? Brata ili sestru?….“ i reći: „Ako budeš dobra, onda može!“. Sve to za jednu malu glavu, tijelo, dušu ponekad je previše. Sve to više nastaje i nastanjuje se u nama kao podsvjesni dio našeg ega, podosobnost ranjenog djeteta.
Hoće li ono ostati ranjeno cijelog našeg života ili ćemo znati prepoznati kada nas „vuče za rukav“ i traži našu pažnju, ovisi o nama samima.
Najljepši pokloni su oni kojima usrećujemo upravo dijete u sebi.
Pokušajte se sjetiti za čime ste čeznuli kao malo dijete, a da vam vaši roditelji nisu znali ili mogli pružiti.
Jesu li to stvari ili su to iskustva?
Vjerojatno ima i jednog i drugog.
Pokušajte samo promatrati što vam se događa u tijelu i otkud dolaze senzacije.
Ukoliko cijelo vaše biće voli kretanje, važno vam je da stvarate i otkrivate nešto novo, a vaš um se boji, vjerojatno se radi o jednoj od podosobnosti koja je mogla nastati u različitom razdoblju života, putem različitih životnih iskustava. Ako prepoznamo stanja u kojima je prisutna sumnja u svoje sposobnosti i odluke te stalna potreba za oslanjanje na druge ljude, znači da su nam nenamirene potrebe jasne granice između djeteta i roditelja. Od najranijih dana sve slušamo u množini, „…skinuli smo pelene… počeli smo spavati cijelu noć… pošli smo u vrtić, 1. razred…“ pa nije ni čudo da je sva ta silna zaštitnička roditeljska uloga stvorila podlogu da dijete sebe ne osjeća odvojeno i sposobno samostalno nešto napraviti.
Kad vam je važnije kako se drugi ljudi osjećaju i šta o vama misle nego kako se vi sami osjećate i što je za vas bolje, budite uvjereni da ste ušli u poznati obrazac koji smo naučili kroz suzdržavanje od bijesa i ljutnje, negativnih emocija, kako ne bismo razljutili i razočarali svoje roditelje, a sve da bismo dobili ljubav, pažnju i podršku.
Znate za uvjetovanu ljubav, zar ne? A znate i da postoji ona druga?
Spontanost i igra, opuštanje i uživanje, prekrasan je doživljaj ispunjenosti i blagostanja tokom cijelog života, a ne samo u djetinjstvu. Međutim, strogi i zahtjevni, netolerantni roditelji, kojima je više važan ugled i status, red, rad i disciplina, negativno utječu na namirenje ovih važnih emocionalnih potreba. Ukoliko se preveliki značaj pridavao obavezama i postignućima, a razmjerno mali slobodi izbora, spontanosti, igri, opuštanju i uživanju, kasnije u životu možemo imati problema s previsokim ciljevima, perfekcionističkim zahtjevima, kontrolom, poteškoćama sa spontanošću, opuštanjem i uživanjem.
Zvuči vam poznato?
Namiriti, zacijeliti i prihvatiti u cijelosti bilo koji dio svoje podosobnosti donosi mir u cijelom sistemu.
Za početak dovoljno je sam sebi postati najbolji prijatelj i izgraditi čvrstu vezu s najboljim dijelom vas samih.
Vidim te,
važan si mi,
volim te
u sistemu ranjenog djeteta donosi prihvaćanje i ljubav, a sve to u naš život unosi mekoću, nježnost i senzibilitet.
Vrijedi li živjeti bez ovakvih osobina koje su fantastičan put do življenja punog potencijala, kreativnosti, spontanosti, igre, slobode, ustrajnosti, fleksibilnosti, vrijedi li bez straha prihvaćati sve svoje podosobnosti?
Sve smo to mi, bez iznimke, razlika je samo u mjeri kojom osvještavamo svoj svijet koji je cijelo vrijeme tu i čeka naš odgovor na svoje pitanje. Kada ćeš se igrati, radovati, opustiti, biti kreativan i slobodan i svoj?
Dođite na Shiatsu tretman i otvorite svoju čarobnu škrinjicu s blagom.
Grlim vas, Ivana
„Pravo otkrivanje nije u tome da tragamo za novim prostorima, nego u tome da gledamo novim očima.“ – Marcel Proust
Abraham Maslow, osnivač humanističke i kasnije transpersonalne psihologije, podijelio je ljudske potrebe u šest kategorija:
1. Biološke – fiziološke potrebe (hrana, voda, kisik, spavanje, seks, obavljanje velike i male nužde i sl.)
2. Potrebe za sigurnošću (odjeća, obuća, krov nad glavom, stalnost, poredak, struktura, predvidljivost događanja i sl.)
3. Potreba za pripadanjem i ljubavi (privrženost i odanost u obiteljskim i partnerskim odnosima)
4. Potreba za poštovanjem i samopoštovanjem (pozitivna slika o sebi, osjećaj doprinosa društvu, kvalitetni društveni položaj i pozitivni socijalni odnosi)
5. Potreba za samoostvarenjem (samoaktualizacija – korištenje svih svojih potencijala i talenata u punom svjetlu svojih mogućnosti i kapaciteta)
6. Potreba sa samonadilaženjem (transcendiranje – u trenucima kada osoba doživljava vrhunska iskustva /peak experiences/, poimanje sebe /self/ se rasplinjuje u svjesnost većeg i šireg jedinstva sa svime što jest)
Prve dvije potrebe su tzv. D potrebe ili potrebe iz nedostatka, dok su ostale 4 potrebe B potrebe ili emocionalne, metapotrebe (motivi rasta).