…ili dva krila iste ptice.
Pravo je pitanje, kako i na koji način volimo i poštujemo sve druge, npr. svoje roditelje, partnere, prijatelje… a kako volimo i poštujemo same sebe?
Možemo li doista voljeti i poštovati druge, a ne voljeti i poštovati istinski sebe?
Premda nam je urođena sposobnost da se volimo i samopoštujemo, kako je moguće da taj jedinstveni kontakt sa sobom često nestane i izblijedi? Kako bi ponovno uspostavili taj odnos, ponekad žrtvujemo ‘normalnost’ i pretvaramo sve u vrlo težak životni proces. Cijelu konstrukciju u kojoj smo istodobno i sudac, i okrivljenik, i tužitelj. Nestrpljivi, uvjetovani, puni očekivanja i uvjerenja, pa posljedično i frustracija, nismo u stanju naći u sebi ljubav niti samopoštovanje. Interesantno je da sve to prepoznajemo kod ljudi kojima se potajno divimo. Provjerite?
Najčešće je naše tijelo tada vrlo bolno. Priznajte, teško je nositi sve na jednim leđima, u rukama imati sve pod kontrolom ili trčati bez staze i cilja. Jednostavno nismo u kontaktu s vlastitim tijelom, a kada jesmo odnosimo se prema njemu bez poštovanja. Izglađujemo ga ili pretrpavamo lošom prehranom, neprerađenim emocijama, iscrpljujemo ga kao da je neprijateljsko.
Emocije i osjećaji se ne raspoznaju nego se projiciraju na druge, um je već s trijumfalnim smiješkom jer smo uspostavili gotovo religijski odnos, a duh…
Duh čeka da preuzmemo odgovornost i odlučimo da je sve što sada jest upravo onako kako treba biti, iako to sada ne razumijemo, ipak se radi o našem izboru… pa čak i da patimo, pomalo nestajemo, atrofiramo na svim razinama.
Ipak ne odustajemo, imati kritičara, suca i tužitelja za najbolje frendove nije mala stvar.
Formula je uvijek ista, ako ih nema u nama, nađemo ih u svojoj bližoj okolini. U svojim roditeljima, prijateljima, partnerima, kolegama… zar ne?
Prođimo kroz iskustvo, ali ovaj puta svjesno.
Zamislite neku stresnu situaciju koja vas čeka. Koliko misli i energije se već nalazi u tome? Da li je obojano i osjećajima? Ako osjećate bilo kakvu napetost, nelagodu ili senzaciju koja traži vašu pažnju… postoji velika mogućnost da ste isto iskustvo već doživjeli, ali to nije moguće, zar ne? Ovo se tek treba dogoditi!!!
Osjećaj koji vas natapa dolazi iz prošlosti i uvjerenja. Mislima koje dolaze samo prepoznajte ton. Udahnite duboko i opipajte svoje ruke, dlanove, prste… jeste li tu? Tu je i osjećaj koji dolazi iz iskustva, uvjerenja i prošlosti. Sada je trenutak da osjetite da ste vi puno više od toga, jer jeste, da osjećaj i misli koje se pojavljuju samo traže vašu pažnju, a vi sada imate mogućnost napraviti nešto drugačije. Za početak ništa. Samo dišite i osvijestite iz kojeg dijela vas dolazi ovo iskustvo, na što vas podsjeća, jeste li se možda nalazili u sličnoj situaciji, bez daha, bez prisutnosti i bez mogućnosti da napravite išta, pa napravite isto kao i do sada. Kritičar koji se nalazi u vašem umu (zajedno s ostalom ekipom) – super ego, uživa jer drži vas pod kontrolom. Fenomenalno, poznata formula!?
Sada zamislite da je ljubav i samopoštovanje osviješteni i veliki dio vas. Postoji dio lakoće s kojom živite, dišete, promatrate svijet iz mira. Onaj striček kritičar se smije od milja i postajete sve bolji s njim. Sudac i tužitelj su sve tiši, mirniji i zadovoljniji. Svaka situacija se tada gleda kao dar, prilika za novu spoznaju. Spoznaja oslobađa energiju u zanos kojim se izražavamo prema van i idemo naprijed.
E, to je trenutak u kojem svaki dio nas oživi, sve što postoji u nama i oko nas navija i podržava nas na najbolji mogući način.
Bildajući kapacitet za ljubavi i samopoštovanje naš svijet raste na svim razinama našeg postojanja. Ljubav i samopoštovanje su uvijek više od same emocije, više od onoga što tijelom možemo zagrliti, nadilaze naš um i duh, svemu daju posebnost i jedinstvenost, radost i lakoću življenja.
Samo se sjetite – uvijek mi biramo, patnja i zaborav ili ljubav i samopoštovanje.
Ljubav i samopoštovanje su dva krila iste ptice. Kako vam sada to zvuči?
Za male korake sam tu, kao i za vjetar u leđa!
Grlim, Ivana
Odgovori