SAMOĆA
Sve što živi ima potrebe, pa tako i mi ljudi.
Priznajte, vrlo rijetko smo u stanju nesebičnosti i bez potreba, zar ne?
Tijelo ima potrebu da ga nahranimo, namačemo u toploj kupki, grlimo, dodirujemo s poštovanjem i da je na sigurnom.
Naše emocije imaju potrebu da ih upoznamo, udovoljavamo i družimo se ponekad s njima na valovima zvijezda, mjeseca i godišnjih doba.
Naš um ima potrebu istraživati, promišljati, razumjeti, argumentirati i zaključivati (ako imamo sreće!).
Svaka razina našeg postojanja ima svoje potrebe, pa tako i naša duhovna razina ima svoje potrebe. Umjetnost je prepoznati ih i živjeti.
Ne brinite!
Život se uvijek pobrine za nas, pogotovo kada ne čujemo potrebe s ove razine.
Pobrine se On da nas „stisne“, „zalijepi“ i učini „slijepima“ pored zdravih očiju.
Sad sigurno znate o kojem mjestu u životu upravo pišem.
To je ono mjesto kad nam je jednostavno brisanje svega nepotrebnoga, od ideja, misli, navika, ljudi, odnosa, poglavlja… kad se prioriteti preslože u jednom danu, kad moramo promijeniti svoju svakodnevicu, ali onako, zauvijek i bez koraka unatrag.
U čiju rijeku života trebam ući?
Za čim tada moja duša čezne?
Što je tada njezina potreba?
Za prostorom bez ljudi, zvukova, mirisa, bilo kakvih vibracija. Za vlastitim prostorom u kojem će se cijela unutrašnjost odmarati iza sklopljenih kapaka…za mirom, pisanjem, slikanjem, plesom, slobodom, za svojom rijekom života … iscjeljenjem.
Duša čezne za prostorom u kojem je sve moguće, da se opna između svjesnog i nesvjesnog uma znatno smanji, čineći nas dovoljnim, mogućim, a ponekad i cjelovitim.
Sad znate otkud ova potreba za prostorom samoće u kojem se osjećaji, sjećanja i osjeti puno lakše i u miru mogu prosijati kroz unutrašnji filter.
Stiže ONA nekad tiho i pomalo, a ponekad zaustavlja cijeli naš život. Ta silna potreba iz duhovne razine neće iščeznuti dok god je ne zadovoljimo… i to je blagoslov za kojim treba posegnuti u namjeru, upisati u raspored – biti tu! za sebe!
Zovemo je SAMOĆA.
Samoća nije manjak energije ili radnje, kao što neki misle, nego blagodati zaliha koje dobivamo iz duše. U drevna vremena, svrhovita samoća služila je olakšanju i prevenciji. Koristila se za liječenje umora i sprečavanje iscrpljenosti, koristila se i kao proročanstvo, kao način slušanja unutarnjeg sebstva. – „Žene koje trče s vukovima“
C. P. Estes
Kad smo bili mali, bojali smo se biti sami jer je ogroman prostor oko nas, a ponekad je i mrak bio taj koji je imao „velike oči“.
Samo se sjetite da u ovom trenutku niste tamo, nego ovdje.
Sjetite se da ste ipak proživjeli i popunili jako puno prostora i mraka, života uopće.
Sjetite se da imate izbor zapaliti svjetlo, ne ono vani, već ono unutra, tako da više niti jedna SAMOĆA nije bijeg, nego povratak.
Kako se uči i njeguje samoća, duboka je mudrost svakoga od nas.
Želiš li ući u rijeku svog života i kontakt sa svojom samoćom – javi se i dođi!
Dušo draga, dobrodošla si!
Grlim,
Ivana
Fotografije: Pinterest
Odgovori