Haromonija
O harmoniji svi sve znamo i upravo njoj težimo.
A tek o neskladu?
Svi smo ponekad bili žrtve nesklada vlastite okoline. Svima je dobro poznata frekvencija našeg društva u kojem vlada kaos i korupcija, neodgovornost s jedne strane i preopterećenost s druge.
Postoje ljudi koji prije svih vrlo intuitivno primjećuju nepravdu, pokvarenost, kaos oko sebe. Što mislite, kako je biti u manjini i proživljavati ovu agoniju? Samo na trenutak zamislite kako se osjeća onaj koji je preopterećen kaosom i neskladom svoje okoline.
Ako smo svi ono što jesmo, ali nismo i ono što osjećamo i mislimo, zar je čudno da je nesklad i kaos ponekad naše ,,drugo ime,,?
Toliko je ljudski ponekad razumjeti, a ponekad i ne razumjeti sklad, vlastitu harmoniju, a potom i harmoniju cjeline. Ipak, umorimo se od vječite izmjene, zar ne?
O harmoniji i neskladu – onome vanjskom – svi sve znamo, zar ne?
Upravo zato je toliko ljudski naći i osjetiti samo svoj orkestar, svoj HAROMONIJU. No, za ovu potragu nam je potrebna znatiželja. Ona podržavajuća, zdrava i nježna, ona koja se čuje intuitivno.
Naše biće prepoznaje kada je zdravo i nježno, pa podržavajuće i intuitivno zaranjamo u naše fizičko središte, naš energetski centar, našu Haru.
Potreban nam je ovaj kontakt s vlastitim orkestrom misli i osjećaja, iskustava, sjećanja i vizija… . Zamislite kontakt s izvorom života, a potom sa životom sa smislom i svrhom, s autentičnim dijelom nas, a sve na jednom mjestu u svom vlastitom orkestru, u energetskom centru Hari.
Kako vam se ovo čini?
Znate li da je moguće?
Zamislite da ste dobili službenu pozivnicu za koncert godine u vašem gradu. Znate samo da morate ići, ali ne znate gdje je vaše mjesto i tko je izvođač, tko je Maestro. Ovo je koncert godine o kojem svi pričaju i gotovo je nemoguće dobiti kartu. Vi još uvijek ne znate zašto ste baš vi dobili ovu pozivnicu.
Dolazi dan koncerta, vi čudno treperite cijeli dan. U zraku se osjeća uzbuđenje, a u vama mali milijun misli i osjećaja. Oblačite svoju najsvečaniju verziju i ,,osmijeh broj 8,,. Krećete prema dvorani pješice da se ipak malo umirite i opustite.
Na tom putu susrećete dvoje ljudi, stranaca koji su preplašeni i izgubljeni. Jedno od njih je izgubilo svoju ručnu torbu. Prvo što vam padne na pamet je vaše iskustvo iz Tokija i podzemne željeznice. Dobro znate što znači izgubiti ručnu torbu, biti izgubljen i upravo sada, ispred vas se nalazi par koji je zalutao. Dok ih pokušavate smiriti i pomoći, svjesni ste da vam vrijeme prolazi. U glavi već vidite kako vas ne puštaju na koncert s pozivnicom i odjednom, cijelim tijelom vas preplavi vaše iskustvo iz tokijske podzemne željeznice prije dvadesetak godina. Srce lupa sve jače dok znoj probija cijelo tijelo. U jednom trenutku, ipak udahnete dovoljno duboko i vratite se u trenutak – u SADA.
Uspjeli ste umiriti prvo sebe, a zatim i strance. Pokazujete im pravi smjer do hotela, tako što ste sjeli u taksi s njima i na recepciji hotela pričekali da provjere svoje ručne torbe. Radost je bila ogromna jer je torba nađena i htjeli su je podijeli s vama. Ponudili su vam novac kao nagradu, ali ste odbili. Ponudili su vam večeru u hotelu, a kako ste već bili svečano obučeni i zakasnili na koncert, prihvaćate večeru.
Tek u tom trenutku sve sjedne na svoje.
Niste otišli na koncert godine na kojem su svi bili – jer ste upravo bili Maestro u jednom reparativnom iskustvu vlastitog života. Živjeli ste svoju haromoniju.
Drugi dan čitate recenzije o koncertu i ništa ne dopire do vas jer ste još uvijek uronjeni u jučerašnje vlastito reparativno iskustvo. Zar to nije život, onaj u kojem ste vi Maestro? Ne brinite – ono što tražite, traži vas!
Kako se uči i njeguje biti Mastra u svom životu, duboka je mudrost svakoga od nas.
Želiš li ući u rijeku svog života i kontakt sa svojom orkestrom – javi se i dođi!
Dušo draga, dobrodošla si!
Grlim,
Ivana
Fotografije: Pinterest
Odgovori