Otpusti staro – Svjesno!
Postoji vrijeme, ono pravo prirodno vrijeme, a tako postoji i vrijeme prelazaka i međuprostora.
Pišem jer mi je važno!
Jer, vrijeme međuprostora je na izmaku, a vrijeme prelaska širi svoja prostranstva u svemu mogućem.
Mislimo i osjećamo ga uvijek. Vrijeme je tu, ali negdje unutar nas kao da ta misao i osjećaj ipak nisu konačna istina. Stigne u život i prolaznost, da utka put. Nekima vrlo rano, a nekima stoji neprimijećeno do samog kraja.
I tako, u potrazi za konačnom istinom, stignemo na mjesto mira, u kojem se ukopamo i pustimo korijenje jer upravo ovo najbolje mjesto u životu, najbolja verzija, način, kvaliteta… . Konačno, najsigurnije, i misli, i osjećaji, i načini i ljudi… baš sve jedino moguće.
A onda prirodno vrijeme opet pokuca na naša vrata i pita sve prolazno, evolutivno, nomadsko i životno u nama: „Stvarno je to tvoje sigurno mjesto? Stvarno je to tvoja najbolja verzija? Kako misliš, to je sve?…. “ i ne prestaje. Gužva se u našem mentalnom i emocionalnom tijelu, stvarajući pritisak.
Pritisak se prelijeva i povezuje nas s fizičkom razinom. Mislimo i osjećamo ga u ,,previše,, svega, misli, osjećaja, zvukova, ljudi, informacija… odjeće u ormaru… cipela… knjiga na policama… sve do boli i patnje.
Pritisak popunjava svaku poru našeg postojanja, sve dok ,,sveti kaos,, ne napravi reda.
Kako kaos radi red, vjerujem da samo mudri znaju.
Upravo oni znaju da u prirodnom vremenu sve ima svoje mjesto.
Vrijeme prelazaka i međuprostora volimo zvati kaos. Izgovaramo to i živimo kao – ne znam što mi se događa ili kako je moguće?! Ne znajući da se upravo u tom mogućem krije cijeli jedan novi život koji nas čeka.
Mentalno tijelo u prostoru uma živi stalno pretraživanje i želi razumjeti, dok se emocionalno tijelo skuplja, gladno neproživljenih iskustava. Tako izgleda mjesto u životu u kojem smo upali u najveću od svih zamki. Koliko ćemo se zadržati na tom mjestu, do nas je.
U prirodnom vremenu kaos ne postoji. Postoji samo promjena.
U njemu postoji najprirodniji i najautentičniji dio nas. Skriveno je u svemu mogućem, našoj duhovnoj razinu, tijelu duše.
Tamo postoji vrijeme začeća, rođenja, djetinjstva, prelasci u muškarca i ženu, u roditeljstvo – u oca i majku, u mudre – zrele i odrasle muškarce i žene i, na samom kraju, vrijeme umiranja.
Pišem jer mi je važno!
Jer, vrijeme međuprostora je na izmaku, a vrijeme prelaska širi svoja prostranstva u svemu mogućem.
Osjetiti, otkriti, dopustiti prirodni ritam, vrijeme i prostor u svom životu, neprocjenjivo je.
Kako se živi?
Tako da se oproštajni e-mail piše kratko i jasno – Ovdje završavam. Sretan ostanak. Hvala!
Tako da se haljina koja se gužva u ormaru, a imala je svoju misiju i napravila ju je ,,na najjače,,, proslavi i pokloni – kao najčarobniji dio iz ormara – djevojci koja upravo gradi svoju karijeru.
Tako da se s djetetom od 20 godina koje ima djevojku razgovara kao s muškarcem jer on to upravo jest.
Tako da s njegovim prelaskom u svijet muškaraca taj svijet postaje bogatiji za jednog slobodnog i spremnog istraživača i tragača samo svog mjesta, novog prostora – stana.
Upravo tim izlaskom iz roditeljstva, očinstva i majčinstva dvije zrele duše prelaze u novu mudrost muškarca i mudrost žene, ostavljajući mjesta u roditeljstvu za one koji su spremni začeti novi život.
Život pun mudrosti, pun je tišine, mira i zahvalnosti u mentalnom, emocionalnom i fizičkom tijelu, zahvaljujući svom prirodnom ritmu koji se ne živi na minutu i sat, već na udah i izdah, zagrljen od duhovnog tijela.
Ljepota je stići u, samo svoje vrijeme umiranja, do tada učimo puštajući i prepuštajući prelaske, prvo sebi, a zatim svima i svemu oko nas.
Otpusti staro – svjesno!
Vjeruj u proces, prirodan je i neprocjenjiv.
Nitko ga ne može napraviti za nas.
Svima želim mirne i protočne završetke i prelaske, pune zahvalnosti.
Sve vas grlim,
Ivana
p.s. ako trebate podršku, znate gdje sam.
Fotografije: Pexels i kartica „Pozivnica u trenutak“
Odgovori